Materijali
Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nosnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.
Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.
Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od "učinjane" kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se veže ustvari za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromasniji, koji su počeli da nose opanke od "učinjane" kože, koji su bili jeftiniji od cipela.
Opanci od "učinjane" kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali svoj poseban stil i razlikovali se od travničkih "šabara" i brčanskih "bijelih opanaka".
Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19.vijeka u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva.
U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su "sadake" od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski "svitni zubuni" u istočnoj Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo.
Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu "aladža" i "šamaladža"- pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najvise izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovnistva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i "atlas", jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nosnjama.
Uticaj Austro-ugarske imperije i njena aneksija BiH iz 1878. je ostavila i traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten "glot" i to za ženske suknje i dimije kod srpskog i hrvatskog stanovništva srednje Bosne, istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.
